Prvi ogulinski internet portal i besplatne novine ogulinskog kraja

Mladi i odrasli volonteri Gradskog društva Crvenog križa Ogulin, 27. lipnja 2009. godine,  u svečanoj nepreglednoj povorci baklji, dugoj 16 kilometara, zajedno s tisućama volontera Crvenog križa iz cijelog svijeta obilježili su 150-tu obljetnicu bitke kod Solferina iza koji ništa više nije bilo isto.

24.lipnja 1859.godine vojske austrijskog carstva i francusko-sardinijskog saveza vodile su bitku nedaleko sela Solferino, u sjevernoj Italiji.

Bitka kod Solferina se pretvorila u jednu od najkrvavijih bitaka u 19.stoljeću. Tog dugog dana u bitci se zateklo tri stotine tisuća vojnika, od kojih je četrdeset tisuća poginulo ili pak bilo teško ranjeno. Pokolj je potrajao šesnaest sati.
Poslovnog čovjeka koji je onuda prolazio, Henry Dunanta,  zgrozila je patnja koju je vidio; izmijenila je njegov život, a izmijenit će i stavove mnogih ljudi širom svijeta.

¨Bila je to borba prsa o prsa, neizrecivo strašna¨, pisao je Dunant. ¨Vojske su gazile jedni po drugima preko okrvavljenih tjelesa… bila je to prava klaonica.¨

Slijedeći dan je osvanuo poput more; nad razorenim poljima, polomljenim i zapuštenim oružjem, iscrpljenim i očajnim ljudima – nad mrtvima.

Noć bez konačišta i vode usmrtila je veliki broj ljudi koji bi uz odgovarajuće uvjete bili preživjeli, a stanje onih što su uspjeli preživjeti bilo je vrlo loše.

Lopovi su noću navalili na bojište i pokrali sve što se moglo uzeti – kako sa živih, tako i sa mrtvih.

Gledajući mrtve, Dunant nikako nije mogao pojmiti da su tek dan prije, svi ti ljudi bili živi. Kao u svim većim prethodnim bitkama, medicinske pomoći za ranjenike, zapravo, nije bilo. Užasnut agonijom vojnika, mladi švicarac preuzima vodstvo.

U obližnjoj crkvi u selu Castalioneu organizira prikupljanje i skrb ranjenih. Zbunjene žene i mještani iako uplašeni, priteknu u pomoć. Vojnici su bili stranci.

¨Svi su oni naša braća¨, uporno je ponavljao Dunant.

Koliko god su svi zajedničkim snagama zapeli da spase što se spasiti moglo, mnoge vojnike usmrtili su groznica i gangrena.

Vrativši se kući, još progonjen onim što je vidio, napisao je knjigu o svojim iskustvima. Djelo ¨Sjećanje na Solferino¨, objavljeno je 1862. godine. U knjizi je Dunan izložio ideju o dopunjavanju vojnih sanitetskih službi u doba rata. Zamisao bi se ostvarila putem nacionalnih društava za pomoć, koje bi u vrijeme mira osposobljavale svoje dragovoljce za pomoć. Dunant predlaže da se ranjenici i svi koji se o njima brinu smatraju neutralnima, čak i na bojnom polju. Uskoro, dolazi do osnutka Međunarodnog odbora za pomoć ranjenicima iz kojeg je kasnije izrastao Međunarodni odbor Crvenog križa. Prema Dunanovom prijedlogu prihvaćeno je deset rezolucija za pomoć ranjenicima i simbol crvenog križa na bijelom polju kao znak zaštite i prepoznavanja onih koji ne sudjeluju ili više ne sudjeluju u borbi. Pojam neutralnosti postaje sastavni dio međunarodnog ugovora, koji propisuje da se sve vojske služe zaštitnim znakom crvenog križa radi obilježavanja sanitetskog osoblja, bolnica i bolničkih kola. Sporazum je nazvan Ženevskom konvencijom. 

Poslije tog dana kod Solferina vođene su još mnoge bitke i još veći i krvaviji ratovi i to s daleko strašnijim oružjem diljem svijeta. No, ipak danas postoje dobro opremljene sve vrste ambulantnih vozila s uvijek prisutnim civilnim i vojnim sanitetskim osobljem. Vidljivo izložen, obojen na šatorima, ustanovama, bolnicama i vozilima, univerzalni simbol Crvenog križa i Crvenog polumjeseca koji označava miran kutak, zaštićen od napada međunarodnim dogovorom. Te znakove vidimo toliko često da ih uzimamo kao nešto samo po sebi razumljivo.

Ali, valja se prisjetiti, kako prije Solferinske bitke ni zamisao takvom simbolu nije postojala.