Pa kakvi smo to mi ljudi?

Da li znamo biti otvoreni i reći i učiniti ono što nekoga drugoga neće povrijediti i biti na štetu nekome drugome?

Da li možemo biti otvoreni i ne govoriti laži?

Da li nešto napisati i podijeliti svoja razmišljanja sa nekim drugima?

Da li to što pišem ima ikakva smisla i da li to netko i pročita?

Da li želim samo svoja razmišljanja uobličiti i napisati pa da se vidi da nešto mogu i hoću reći? To su moja glasna razmišljanja.

Zašto?

Pa upravo zato jer želim prema sebi i prema Vama biti iskren.

Evo ta jednostavna riječ mene progoni već par dana. Gledam oko sebe i tražim način i riječi kako da opišem to stanje – ISKRENOST. Čitam u rječniku i nalazim da je iskrenost opis ponašanja drugih ili svih ljudi kad otvoreno izražavaju ili govore ono što misle i osjećaju na otvoren i ne lažljiv način.

Pa zar smo zaboravili biti iskreni?

Kad to kažem mislim na visoku politiku, politiku u županiji, politiku u gradu i razgovor u društvu. U zadnje vrijeme imam osjećaj da te iskrenosti i istine nema i da smo zaboravili biti iskreni i otvoreni.

Istinu definiraju kao „slaganje misli i stvari ali tako da je to tako kako je bez obzira na to kako mi o tome sudili.“ (Pedagoška enciklopedija) Da to je jednostavno – da kad bi bilo uvijek tako. Isto se kaže da je istina općevažeće mišljenje (sud). Kad sam to pročitao odmah sam se razočarao i nije mi bilo jasno da se takvo što uopće može zvati istinom – OPĆEVAŽEĆE MIŠLJENJE = ISTINA. Pa znamo da je istina onako kako je pasalo meni to ili ne pasalo.

Ali opet čitam i nađem na jednom web portalu kolumnu koja govori, 2005. godine, o istoj temi i u komentaru te kolumne jedan DARKy kaže: „iskrenost je nešto najbolje kod čovjeka.ali iskrenost ponekad i košta“. Ovo me ponovo vratilo na početak i opet objašnjavam sam sebi ali ne mogu si pojasniti i ostajem kod toga da je iskrenost nešto što je u nama, a istinom se iskrenost ispoljava.

Što bi onda trebalo?

Trebalo bi biti iskren prema sebi i prema drugima. Reći ono što treba, ali i tamo gdje treba. Da, reći nešto, a reći negdje gdje tome nije ni vrijeme ni mjesto – nikakva „vajda“. Da treba biti iskren u određeno vrijeme i na određenom mjestu. Pokušavam biti iskren i reći – jesmo li zaista iskreni prema sebi i drugima i da li kažemo sve tamo gdje treba i što treba?

NE!

Da, nismo iskreni. Samo da me nitko ništa ne pita! Kad nešto kažem neka bude u rukavicama – pa zna se da istina najviše boli. Istina boli i više od šamara. Istina i vrijeđa i boli!

Da li su to i tvoja razmišljanja?

NE – NE!

Pa istina je oslobađanje. „Istina koja nije izgovorena u pravo vrijeme je gora od stotinu laži.“

To su dva razloga da se treba biti iskren, ali i prema sebi i prema drugima, ali na pravom mjestu i u pravo vrijeme.

U http://bs.wikiquote.org/wiki/ pronašao sam odlične citate za iskrenost. Prenijet ću dva predivna citata:

1. "Mi volimo iskrenost samo kod osoba koje nas vole, a iskrenost ostalih nazivamo bezobrazlukom." i

2. "Iskrenost je kao san."

Da to su i razlozi da se treba biti iskren, ali izgleda mi da se držimo latinske poslovice koja se također može naći na http://bs.wikiquote.org/wiki/ a koja kaže:

„Iskrenost obično dovodi do propasti.“

I što sada, kamo sada i kako sada. Znam samo jedno – ne iskrenost dovodi do osjećaja nelagode – osjećaja kad mi nije lijepo a ne znam zašto. Želim da mi sve bude lijepo, želim da svima bude lijepo, želim da svi budemo iskreni prema sebi i prema drugima

Sanja Šarunić u „Uz kavicu sa Sanjom“ kaže: „KADA KAŽEŠ HVALA, MORAŠ TO ISKRENO MISLITI:“

Zato i ja svima koji ste ovo pročitali samo kažem: „ OD SVEGA SRCA VAM HVALA“

Komentari (0)